Nisu ni za što pisci i pjesnici nazvani "inženjerima ljudskih duša". Ponekad jedna prikladna fraza iz romana ili pjesme može reći više o ljudskoj prirodi od najtemeljitijih psiholoških istraživanja.
Mnogi istinski "biseri" psihološkog promatranja mogu se naći u djelima A. Puškina. Jedan od tih citata, koji se odvojio od izvornog izvora i počeo "živjeti vlastiti život na jeziku", može se smatrati izrazom "Navika nam je dana odozgo".
Larina starija i navika
Izraz o navici "danoj odozgo", koja je postala krilata, potekao je iz Puškinova romana u stihu "Eugene Onegin". Potpuno ova misao zvuči ovako:
"Navika nam je dana odozgo, Ona je zamjena za sreću."
Ovim riječima pjesnik sažima opis sudbine majke Tatjane i Olge Larin. Znakovito je da ova junakinja - za razliku od oca djevojčica - nije ni imenovana imenom. Ime bi moglo biti bilo što - takva je sudbina izgledala tako tipično za mlade plemkinje tog doba.
U mladosti se Tatjanina majka pojavljuje kao jedna od onih koje je književni kritičar V. Belinski s prezirom nazivao „idealnim djevicama“. Njezin čitateljski krug čine francuski i engleski romani, u koje se ona ne upušta duboko, što ne ometa vanjsko oponašanje. Kako romantična junakinja "zaslužuje", zaručena je za jednoga, ali voli drugoga. Međutim, voljeni je vrlo daleko od romantičnog ideala - obični kicoš i igrač.
Želja da se okruži romantičnim slikama doseže točku da mlada plemkinja daje kmetovima francuska imena ("zvala je Polinu Praskovya"). Ali vrijeme prolazi, djevojka se udaje, zaranja u svakodnevicu i preuzima upravljanje farmom na imanju. Postupno ovaj način života postaje uobičajen i sada je heroina prilično zadovoljna svojim životom. Možda je se ne može nazvati ludo sretnom - ali stabilnost njezina uobičajenog života sasvim je zadovoljavajuća za nju.
Izvor
Sumirajući "biografiju" Larine starije, A. Puškin u slobodnom prijevodu citira izreku francuskog književnika F. Chateaubrianda: "Da sam imao ludosti i dalje vjerovati u sreću, tražio bih je po navici. " Preživjeli su nacrti koji ukazuju na to da je u početku ova fraza trebala biti stavljena u Onjeginova usta - junak je to morao reći Tatjani, objašnjavajući se nakon što je primio pismo. Vjerojatno je autor napustio ovu ideju jer bi moglo nastati neko proturječje, jer Onjegin samo predstavlja tu naviku kao neprijatelja sreće („Ja, ma koliko te volio, naviknuvši se, odmah ću te prestati voljeti“).
Međutim, ove bi se riječi sasvim organsko uklopile u sliku Onjegina. Evgenijevo objašnjenje s Tatjanom nije samo sukob maštanja mlade djevojke sa surovom stvarnošću, to je sukob romantizma i realizma, koji se u određenom razdoblju dogodio u djelu A. Puškina.
U Eugena Onjegina ovaj motiv zauzima značajno mjesto. Lensky - romantično nastrojen mladić - umire, nesposoban izdržati sudar sa surovom stvarnošću. Međutim, autor ne štedi ni svoje pjesme ni najmlađeg pjesnika: prema autoru, Lensky je bio predodređen da zaboravi i poeziju i romantične težnje za mladošću, zaroni u svakodnevni život i postane običan građanin. Drugim riječima, isto što se dogodilo Tatjaninoj majci trebalo se dogoditi i Lenskom: zamjena sreće navikom. Ova oporba donosi nemilosrdnu presudu romantizmu, s kojim se nedavno i sam Puškin rastao.
