Na prvi pogled nije se moglo izmisliti ništa prozaičnije od krumpira. Ali povijest ovog korijena usjeva seže više od pet tisuća godina. Bilo je uspona i padova u njemu. Uobičajeni naziv "krumpir" nije ni dobio odmah, dugo se zvao "zemljana jabuka".
Kako se krumpir pojavio u Europi
U početku su Europljani krumpir smatrali gljivom nakon što su vidjeli kako su Indijanci Južne Amerike iskopali njegove gomolje. Budući da je oblik krumpira bio sličan već poznatom tartufu, smatrani su rodbinom.
Korijen je u Europu došao u 16. stoljeću. Španjolci su to prvi probali, ali na njih nisu ostavili poseban dojam, jer ga nisu znali pravilno skuhati. Iz Španjolske se krumpir preselio u Italiju, gdje su ih zvali "tartufolli", a odatle je stigao u Belgiju. Tamo su ga zamijenili s ukrasnom biljkom i posadili u staklenike. Nešto kasnije stigao je do Pruske. Tamo je pruski kralj izdao dekret o prisilnom uzgoju krumpira, koji je spasio Nijemce od gladi tijekom rata 1758.-1773. Nakon nekog vremena krumpir je stigao do Francuske.
Zašto su krumpir nazivali "zemljanom jabukom"
Krumpir je u Francuskoj sreten kao ukrasna biljka. Njegovi ljubičasti cvjetovi korišteni su za ukrašavanje frizura i odjeće. Francuzi su svoju pozornost na gomolje usmjerili mnogo kasnije. Budući da je sve voće i povrće okruglog oblika tradicionalno bilo povezano s jabukom, krumpir se nazivao "zemljanom jabukom" i smatrao se otrovnim. Francuski liječnici tvrdoglavo su na tome inzistirali, tvrdeći da je "zemljana jabuka" nositelj gube i uzrok zamućenja uma. Znanstvenici se, međutim, nisu složili s liječnicima, ali su smatrali da je krumpir bezobrazan za francuske želuce. U hrani se, međutim, počeo koristiti samo stotinu godina kasnije, laganom rukom pariškog agronoma i ljekarnika Antoinea Augustea Parmentiera.
Sada u njegovoj domovini možete vidjeti spomenik podignut ljekarniku, na kojem je uklesan natpis "Dobročinitelju čovječanstva". A francuski kulinarski stručnjaci ovjekovječili su ime samog Parmentiera u receptu za juhu od pire krumpira, nazvavši ga "Parmentier juha".
U Rusiji se krumpir zvao potpuno isto kao i u Francuskoj - "zemljana jabuka". Kuhalo se isključivo kao rijetka delicija i jelo se sa šećerom na banketima palača.
Kasnije su ga počeli nazivati krumpirom. Belgijanac de Sevry biljci je dao ime "tartuf" zbog sličnosti s tartufom. U Njemačkoj je ta riječ transformirana u "Kartoffeln", a budući da je Rusija u to vrijeme bila snažno usredotočena na Njemačku, rusko je ime došlo upravo od njemačkog, nakon što se malo promijenilo. Tako se pojavio novi naziv za "zemljanu jabuku" - "krumpir".
