Ne znaju svi da uobičajeni prefiks "oglu", koji se koristi pri pisanju i izgovaranju, na primjer, azerbejdžanskih vlastitih imena, ne znači ništa drugo nego "sin".
Principi imenovanja
Za razliku od načela konstruiranja imena usvojenog na ruskom jeziku, koje se tradicionalno sastoji od složene kombinacije glavnog imena osobe koja mu je dana pri rođenju, njegovog obiteljskog imena i patronimika - izvedenog imena njegovog oca, istočni narodi koriste uvjetno numeriranje riječi u vlastitim imenima. Prezime se obično stavlja na prvo mjesto, a zatim ime osobe, na samom kraju - ime vlastitog oca s dodatkom prefiksa "oglu", što znači samo pripadnost muškom rodu. Zanimljivo je da se potpuno drugačija riječ koristi za označavanje ženke, odnosno djevojčice, "kyzy", što se doslovno prevodi kao "kći".
Točnije u izravnom prijevodu s turskog, "oglu" znači "očev sin". Sa stajališta osobitosti konstrukcije jezika turskih naroda, riječ "oglu" koristi se umjesto završetka patronimika, koji je za nas sinonim za "vich". To jest, sinovi Bul i Fuad, koji u uobičajenom smislu ruskog jezika imaju patronimi Bulevich i Fuadovich, čak će i u službenim dokumentima biti registrirani kao Bul-oglu i Fuad-oglu.
Patronimika
U službenoj se literaturi ovaj dodatak imenu obično naziva patronimik, čestica koja ima važno funkcionalno značenje za takozvana vremena "pred-obitelji", kada je prisutnost riječi "oglu" bila jedini način da se ukaže pripadnost obitelji obitelji da bi pričao o svojim precima pribjegavajući složenim, složenim imenima.
Danas je čestica "oglu" ili "uly" izgubila svoje izvorno značenje i služi samo u svrhu ispravne tvorbe srednjeg imena. U ne tako dalekim vremenima postojanja Sovjetskog Saveza takva složena imena koja su pripadala Kazahstancima, Azerbejdžancima, Tadžikima, Abhazima ne samo da su se izgovarala, već i doslovno bilježila u važnim dokumentima, kao što je, na primjer, rodni list neke osobe.
Danas se takav postfiks smatra nepotrebnim atavizmom ili dodatkom s poštovanjem, umjesto obveznim elementom imena osobe.
Prema službenim pravilima pisanja i percepcije složenih stranih imena i prezimena, prefiks "oglu", koji je sastavni dio takozvanih istočnih imena, ispisuje se crticom s glavnim imenom, smatra se oznakom postojećih obiteljskih veza i omogućuje upotrebu u izvornoj verziji i zamjenu za modernije, razumljivije manire ruskog govornog područja u obliku potrebnog završetka patronimike. U europskim zemljama ne postoji tradicija imenovanja s patronimikom, pa stoga takav prefiks nije preveden ili zabilježen u dokumentima.
