Narodna umjetnost, a kasnije i književne priče o životinjama, osmišljene su kako bi djeci i odraslima ispričale to iskustvo. I o jednostavnom svakodnevnom iskustvu, likovima i karakterističnim obilježjima koja su prisutna u svim vrstama živih bića, i o generaliziranom iskustvu čovječanstva, zabilježenom u namjerno jednostavnom metaforičnom prikazu.
Nastale u davnim vremenima, bajke o životinjama, kao neka vrsta ovog žanra, trebale su reći o navikama i općim karakteristikama životinja, njihovom odnosu s drugim vrstama životinja i s ljudima.
Od vjerovanja do bajki
Lovci, uzgajivači životinja, stočari, seljaci - svi koji su dolazili u kontakt sa životinjskim svijetom osjećali su potrebu za bilježenjem nakupljenih podataka za njihov prijenos u sljedeće generacije. Promatranja životinja rezultirala su čovječanstvom u količini znanja koje su mogli prenijeti svojim potomcima samo uz pomoć usmene kreativnosti - vjerovanja, legendi, bajki.
Često se bajka rodila spontano, kao vjerovanje, zatim je stekla detalje o odnosu životinja, ptica i riba s ljudima, a onda se, postupno, odvijala "humanizacija" životinja iz bajki: imale su likove koji su daju individualnost.
Iz polurealističnih legendi, koje su odražavale stvarne značajke životinjskog ponašanja, uz pomoć pripovjedačeve mašte, priče su se pretvorile u bajke, u kojima su životinje počele biti obdarene ljudskim karakterima i kvalitetama, počele su se ponašati kao ljudi. Štoviše, odmakom od poganstva, lik koji je životinji bio nalik na kopiju slike neke osobe koja je mnogima poznata, stoga su bajke stekle popularnost kao neke ironično-satirične priče.
S vremenom se pojavio određeni standard ponašanja ove ili one životinje u bajci: primjerice, konj je uvijek postao spasitelj, medvjed je simbolizirao lakovjernost i polaganost, zec - primjer kukavičluka, ali i predanosti, vuk - pohlepa i lukavost, a ponekad i glupost, lisica - lukavost i spretnost, lav - mudrost i bijes, mačka - neustrašivost i inteligencija.
Struktura životinjskih priča u pravilu je jednostavna: epizode se nižu jedna na drugu, često se koriste ponovljene situacije, bez vidljivog razvoja. No radnja se kreće zahvaljujući dijalogizmu likova.
Priče o životinjama kao ogledala za ljude
Već početkom 19. stoljeća životinjskim su osobama u književnim pričama dana i psihološki motivirana obilježja. Kasnije su Charles Perrault, Rudyard Kipling ili Lewis Carroll svoje likove iz bajke obdarili ne samo likovima apstraktnih ljudi, već i likovima onih koji su imali stvarne prototipove. Svo ponašanje likova u njihovim književnim pričama pokrenulo je radnju, polazeći upravo od specifičnih psiholoških motivacija temeljenih na pojedinačnim likovima.
A budući da se, s jedne strane, činilo da se u takvim pričama govori o životinjama, a ne o ljudima, pa je takva vrsta ezopske slobode omogućila da se o važnim moralnim stvarima govori bez nepotrebnog moraliziranja, u laganom stilu, koristeći neologizme, žargon i dijalektizmi. Svojevrsna životinjska "maska" omogućuje vam da iza nje sakrijete oštre, ponekad izravne semantičke naglaske.
