Neoklasicizam je pojam koji označava trendove u arhitekturi, likovnoj umjetnosti, glazbi posljednje trećine 19. i prve četvrtine 20. stoljeća, koje karakterizira privlačnost tradicionalnoj klasičnoj baštini prošlih razdoblja.
Neoklasicizam u arhitekturi
Najrasprostranjeniji neoklasični trendovi su u arhitekturi. Do kraja 19. stoljeća u arhitekturi se formirao eklektični "moderni" stil koji je imao pretjeranu dekorativnost, a koja je prilično brzo prestala zadovoljavati potrebe racionalne arhitekture. Kao antiteza modernosti u brojnim zemljama, uključujući Rusiju, pojavio se novi stil, zasnovan na klasičnim vrijednostima, ali koji sadrži konstruktivne tehnike koje je razvila moderna, nazvane neoklasicizam.
Novi stil oživio je tradicije klasicističke arhitekture, utjecao na rječnik moderne i gurnuo ga u drugi plan. Neoklasicizam u arhitekturi posebno se često koristio u izgradnji javnih zgrada: željezničkih kolodvora, muzeja, metro stanica itd. Karakteristične značajke arhitektonskog neoklasicizma su monumentalnost, ispravni omjeri i pompa.
umjetnost
U vizualnim umjetnostima neoklasicizam je postao raširen krajem 19. stoljeća, kao alternativa impresionizmu. Prvi "neoidealisti" koji su promovirali monumentalnost i plastičnu jasnoću klasične umjetnosti bili su njemački slikari i kipari. Neoklasicizam u slikarstvu i kiparstvu kombinirao je principe antičke umjetnosti i klasicizma s kasnim akademskim tendencijama, često vrlo usko u dodiru sa stilskim rješenjima moderne.
Živopisni primjeri neoklasicizma ili uporabe njegovih elemenata u vizualnim umjetnostima djela su slikara: Petrov-Vodkin, Serov, Denis, Bakst, Yakovlev, kipari: Merkurov, Meshtrovich, Konenkov, Maillol, Bourdelle, Vigeland. Baš kao i u arhitekturi, službena umjetnost fašističkih režima karakterističan je primjer upotrebe arsenala umjetničkih sredstava neoklasicizma u vizualnim umjetnostima.
Neoklasicizam u glazbi
U glazbi se neoklasicizam odnosi na akademski smjer koji je nastao kao izravna zamjerka glazbenom stilu impresionizma, koji je najveći razvoj dobio 1920-ih-1930-ih. Predstavnici neoklasične glazbe oživjeli su u svojim djelima stilistiku predklasičnog i ranoklasičnog razdoblja. Najjači razvoj glazbe bio je neoklasicizam u djelima Alberta Roussela, Igora Stravinskog i Ottorina Respighija. U današnje vrijeme neoklasicizam se često pogrešno naziva stilom Classical Crossover, koji kombinira pop, rock i elektroniku s elementima klasične glazbe.
