Idealizam je jedan od smjerova u razvoju filozofske misli. Taj protok u početku nije bio ujednačen. Tijekom formiranja filozofskih stavova oblikovale su se dvije neovisne grane - subjektivni i objektivni idealizam. Prva je u prvi plan stavila ljudske senzacije, proglasivši ih izvorom stvarnosti. A predstavnici objektivnog idealizma smatrali su božanski princip, duh ili svjetsku svijest temeljnim principom svega.
Rađanje objektivnog idealizma
Predstavnici različitih škola objektivnog idealizma ukazivali su na različite razloge nastanka i razvoja stvarnosti. Religiozni filozofi postavili su Boga ili božanski princip u središte svijeta. Drugi mislioci koji su svijet nazivali primarnim uzrokom svega. Njemački filozof Hegel, koji je najdosljednije i u potpunosti razvio svoju teoriju idealizma, vjerovao je da je temeljno načelo stvarnosti apsolutni duh.
Početak objektivnog idealizma postavili su grčki filozofi Pitagora i Platon. Oni i njihovi izravni sljedbenici nisu poricali postojanje materijalnog svijeta, ali su vjerovali da se on pokorava načelima i zakonima idealnog svijeta. Materijalna, objektivna stvarnost proglašena je odrazom procesa koji su se odvijali u sveobuhvatnom carstvu ideala. Svu raznolikost stvari generira idealan početak, vjerovao je Platon. Predmeti i tjelesni oblici su prolazni; nastaju i propadaju. Samo ideja ostaje nepromijenjena, vječna i nepromjenjiva.
Objektivni idealizam također je predstavljen u religioznim i filozofskim pogledima starih Indijanaca. Istočni filozofi smatrali su materiju samo velom, pod kojim se skriva božanski princip. Ti se pogledi u živoj i maštovitoj formi odražavaju u vjerskim knjigama Indijanaca, posebno u Upanišadama.
Daljnji razvoj objektivnog idealizma
Mnogo kasnije koncepte objektivnog idealizma razvili su europski filozofi Leibniz, Schelling i Hegel. Schelling se posebno u svojim radovima već oslanjao na podatke prirodnih znanosti, uzimajući u obzir procese koji se u svijetu odvijaju u dinamici. No, budući da je bio pristaša objektivnog idealizma, filozof se trudio produhoviti svu materiju.
Veliki njemački filozof Hegel dao je najznačajniji doprinos ne samo razvoju idealizma, već i formiranju dijalektičke metode. Hegel je prepoznao da je apsolutni duh, koji je filozof stavio na mjesto Boga, primarni u odnosu na materiju. Mislilac je materiji dodijelio sekundarnu ulogu, podređujući je idealnim oblicima bića.
Položaj objektivnog idealizma najjasnije se ogledao u djelima Hegela "Filozofija prirode" i "Znanost o logici". Mislilac obdaruje apsolutni duh svim svojstvima božanskog principa, dajući mu također svojstvo beskonačnog razvoja. Opisujući zakone razvoja duha, Hegel se oslanjao na koncept proturječja, koji je u njegovom konceptu imao oblik pokretačke snage za razvoj idealnog principa.